Legenda o zabranjenoj ljubavi gospara i pučanke, temeljena na stvarnom događaju s dubrovačkog područja iz 15. stoljeća, dobit će svoju dugometražnu animiranu inačicu, film "Legenda o lopudskoj sirotici", režisera i scenarista Rolanda Pehareca, kojim se želi očuvati nacionalno kulturno dobro od padanja u zaborav.

Kroz priču o sirotici Mari i njenoj ljubavi prema gosparu Ivanu želimo očuvati nacionalno kulturno dobro i popularizirati istinski biser hrvatske povijesne i kulturne baštine - "legendu o lopudskoj sirotici", rekao je Peharec Hini ističući kako je priča o Mari i Ivanu "jača i od 'Romea i Julije'".

"Želimo ispričati bezvremensku priču o ljubavi i strasti, zavisti i ljubomori, bogatstvu i neimaštini iz dubrovačkog kraja prije nego ona padne u potpuni zaborav", istaknuo je Peharec.

Pretprodukcija filma je završena, a za 15-ak dana kreće se s produkcijom, dodao je.

Film "Legenda o lopudskoj sirotici" priča je o tragičnim ljubavnicima koja ima nedvojbenu potvrdu u arhivima grada Dubrovnika u dokumentu iz 1483. godine u kojemu se navodi skandal zbog nedolične ljubavi svećenika s otoka Sv. Andrije i jedne pučanke s Lopuda.

Tijekom vremena ta je priča postala narodnom predajom, a potom prerasla u legendu, čiju su ljepotu prepoznali velikani riječi poput Ivana Gundulića, Petra Preradovića i drugih, ističe Peharec.

Posebnu pozornost u filmu posvetit će se vjernoj rekonstrukciji vremena u kojem se odvija priča o lopudskoj sirotici, uz puno poštovanje faktografije, povijesne i arhivske građe u tretmanu arhitekture, mizanscena, folklora, kostimografije, jezika (govora) i ostalih autentičnih karakteristika toga razdoblja.

Potporu snimanju filma i očuvanju nacionalnog kulturnog dobra dao je i predsjednik Republike Ivo Josipović koji je primio Peharca i članove produkcijskog tima "Pogled naprijed".

Legenda o Lopudskoj sirotici ide nekako ovako:

Priča je to o Mari, koja je živjela u Šunju, na obližnjem Lopudu, s trojicom braće, ribara, bez roditelja koji su davno umrli. Imala je prijateljicu Cvijetu, čiji je brat Niko za Maru bio zainteresiran, no ona na to nije marila, pa je čekao i nadao se. Svi su zajedno bili jako povezani, kao jedna velika obitelj.

Jedne noći braća su se zatekla na moru, a pojačao je maestral, pa su se Mara i Cvijeta jako zabrinule, no nisu mogle drugo doli čekati. U neki kasni sat, uz fijukanje vjetra čule su ljudsko zapomaganje i s mišlju o braći iz kreveta izletjele s feralom u ruci ka brodici, pa su počele veslati prema zvuku dozivanja. U plićaku se nazirala sjena jedrenjaka, a kad su se približile, opazile su obamrlog mladog muškarca, kojeg su nemoćnog podigle i odvezle na sigurno. Vidjele su da se radi o plemiću, a kasnije su saznale da je to Ivan, sin jednog od utjecajnijih vlastelina iz Dubrovnika. Mara ga je njegovala, do trenutka kad je bio spreman da ode kući, a on se pravio i bolesniji nego jest, jer mu se Mara svidjela. No, nakon nekog vremena, morao je kući, a stroga pravila obitelji nisu dopuštala da ostanu zajedno; on vlastelin i ona – obična seljanka. Njegov otac unatoč velikoj zahvalnosti što su mu spasile sina, i velikodušnoj nagradi za spasitelje, na takvo nešto nije mogao pristati.

Braća nisu za ovo znala, jer je takav slučaj i njima bilo nezamisliv, a u međuvremenu je Maru zaprosio i Niko. Braća su oduševljeno pristala, no Mara se još uvijek izvlačila, pod izgovorom da mora skrbiti o braći.

Ivan je u to vrijeme na sve načine pokušavao nagovoriti oca da mu da blagoslov da bude s Marom i kako nije uspijevao, odlučio se ostaviti svjetovni život i otišao je u samostan na Sv. Andriju. O tome je pričao cijeli grad, no on je makar na taj način mogao biti bliži Mari. Vijest je vremenom došla i do nje, pa je jednom iskoristila priliku dok su braća ribarila da odvesla do otočića. Kad je stigla, ugledala ga je i njihovoj sreći nije bilo kraja. Mara je dolazila sve češće, a kako je ljeto odmicalo, a dan bio kraći, trebali su smisliti način kako da se nastave viđati jer braća su često koristila barku za ribanje, pa je Mara znala i plivati do Sv. Andrije. Tako su se dogovorili da Ivan zapali fero na stijeni i da je čeka, a ona će plivati prema svjetlu.

Kako se Marini odlasci s otoka nisu dugo mogli skrivati, za to je doznao i Niko koji ju je krišom pratio i u silnoj ljubomori nagovorio je njenu braću na pakleni plan. U jedan tmuran dan, Mara je po običaju plivala na Sv. Andriju, a oni su je promatrali, skrivajući se. Kad je pao mrak, zapalili su u barci vatru i udaljavali se prema pučini. Valovi su jačali, a ona je plivala prema signalu sve dalje i dalje, dok je umor i more nisu svladali…

Ivan ju je na obali čekao tu noć i tri slijedeća dana. Kad su je valovi izbacili na stijene, u svojoj tuzi odlučio se ostati u samostanu zauvijek…