U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti predstavljena je publikacija o turističkim koncesijama na pomorskom dobru u Hrvatskoj, a među zaključcima istraživanja posebno se istaknula koncesija za Kupare, jedina dugoročna koncesija od čak 99 godina u Hrvatskoj i Europskoj uniji.

Već smo pisali, riječ je o projektu koji je, kako upozoravaju znanstvenici, postao simbol neuređenosti sustava koncesija, ali i primjer kako se geostrateški, ekonomski i okolišni interesi države mogu dugoročno ugroziti. Voditeljica projekta, dr. sc. Saša Poljanec-Borić, istaknula je kako je koncesija za Kupare “jedina takva u EU-u” te upozorila da su dugotrajne koncesije, poput ove, štetne i za prirodu i za konkurentnost turizma.

“Koncesija za Kupare na 99 godina dodijeljena je 2015. ruskom investitoru, i to u razdoblju koje se vremenski podudara s ruskom aneksijom Krima. Od tada do danas ondje se gotovo ništa nije dogodilo.  Projekt je nakon 2022. prešao u vlasništvo malezijskog milijardera Ong Beng Senga, pravomoćno osuđenog za korupciju,” rekla je Poljanec-Borić. Istraživanje je pokazalo da Hrvatska nije uskladila svoje zakonodavstvo s europskom direktivom o koncesijama, koja propisuje da bi one trebale trajati do pet godina.

“U Hrvatskoj imamo koncesije od 20, 40 pa i 99 godina a to su prakse koje su unutar EU-a singularne,” upozorila je Poljanec-Borić.

Znanstveni tim otkrio je i ozbiljne manjkavosti u službenim podacima. Prema njihovom istraživanju, 31. prosinca 2020. u registru koncesija bilo je zabilježeno 6.430 aktivnih ugovora, dok je Ministarstvo financija u istom razdoblju službeno navodilo samo dva. Takva neskladnost, zaključuju istraživači, pokazuje netransparentnost i nedostatak nadzora nad upravljanjem pomorskim dobrom.

Predsjednik Znanstvenog vijeća za turizam i prostor HAZU-a, akademik Nikola Bašić, nazvao je slučaj Kupara “bez presedana u Europi u 21. stoljeću”.

“To je tužna priča koja pokazuje kako smo podbacili u načinu na koji skrbimo o našem prostoru,” rekao je Bašić, upozorivši da Hrvatska nema jasnu strategiju ni ideju kako štititi pomorsko dobro odnosno prostor koji naziva “našim pročeljem prema svijetu”.

U publikaciji je predloženo da se vođenje registra i nadzor nad koncesijama prebace pod Ministarstvo turizma i sporta, da se uvede nacionalni sustav praćenja korištenja koncesija, te da lokalne jedinice budu obvezne redovito izvještavati o dodijeljenim koncesijama.

Prof. dr. sc. Lidija Petrić istaknula je da upravljanje pomorskim dobrom “nije samo tehničko pitanje, nego i političko i razvojno”, dok je predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt pozvao znanstvenike da budu glasniji u obrani javnog dobra:

“Umorni smo od govorenja, a da se ništa ne mijenja. Pomorsko dobro je javno i nacionalno dobro, i ne smije postati kulisa turističkog spektakla.”

Predstavljanje u HAZU-u otvorilo je defitinitivno važnu raspravu o odnosu države prema pomorskom dobru i transparentnosti koncesijskih politika. Kupare, kao slučaj “bez presedana”, postaju simbol propuštenih prilika, regulatornih rupa i geopolitičke naivnosti ali i poziv da se taj prostor i sustav napokon stave pod učinkovitu, javno odgovornu kontrolu.

kšc