Helikoptersko roditeljstvo, strah od dječjeg neuspjeha i pritisak društvenih mreža sve više opterećuju roditelje i djecu. Gordana Buljan Flander upozorava da djeci nisu potrebni savršeni roditelji koji će rješavati svaki njihov problem, nego odrasli koji znaju postaviti granice, pružiti sigurnost i dopustiti im da uče na vlastitim iskustvima.
Roditelji koji pišu domaće zadaće umjesto djece, sastavljaju lektire uz pomoć umjetne inteligencije, rješavaju njihove sukobe i pokušavaju ukloniti svaku prepreku na njihovu putu možda vjeruju da im tako olakšavaju odrastanje. Međutim, pretjerana kontrola može imati suprotan učinak: djeca ne dobivaju dovoljno prilika razviti samostalnost, preuzeti odgovornost i naučiti kako se nositi s neuspjehom.
Na taj je problem upozorila prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander na predavanju „Izazovi roditeljstva danas”, održanom u Ogranku Lapad Dubrovačkih knjižnica. Govoreći o pritiscima suvremenog roditeljstva, istaknula je kako se roditelji danas često iscrpljuju pokušavajući ispuniti očekivanja okoline, društvenih mreža i vlastite predodžbe o tome kako bi trebao izgledati dobar odgoj.
Kada roditelj postane helikopter iznad djetetove glave
Jedan od izraženijih fenomena suvremenog odgoja jest takozvano helikoptersko roditeljstvo. Riječ je o pristupu u kojem roditelji neprestano nadziru dijete, interveniraju u gotovo svakoj situaciji i preuzimaju zadatke koje bi ono, u skladu sa svojom dobi, moglo obavljati samo.
Takvi roditelji često kontroliraju školske obveze, nastoje riješiti svaki sukob s vršnjacima i teško podnose mogućnost da dijete dobije lošu ocjenu, pogriješi ili doživi razočaranje. Problem je što pritom djetetu oduzimaju prostor za učenje kroz vlastito iskustvo.
„Helikoptersko roditeljstvo nije dobro roditeljstvo”, poručila je Buljan Flander, upozoravajući da roditelj može biti fizički pretjerano prisutan, a istodobno ne omogućiti djetetu razvoj odgovornosti i samostalnosti.
Takav pristup često proizlazi iz roditeljske tjeskobe i uspoređivanja s drugima. Svaka teškoća djeteta, od školskog neuspjeha do problema s prehranom ili emocionalnim stanjem, može se doživjeti kao osobni neuspjeh roditelja. Posljedica je stalna napetost koja se prelijeva i na obiteljske odnose.
Društvene mreže dodatno pojačavaju taj pritisak. Roditelji su svakodnevno izloženi savjetima i idealiziranim prikazima obiteljskog života, zbog čega mogu steći dojam da uvijek nešto rade pogrešno. Pritom često zanemaruju činjenicu da se djeca razlikuju i da ne postoji univerzalan recept za svaku odgojnu situaciju.
Djeci ne trebaju savršeni roditelji
Pritisak je veći i zato što mnoge obitelji danas imaju manje svakodnevne pomoći nego prijašnje generacije. Bake i djedovi često su još radno aktivni, a roditelji velik dio obveza moraju uskladiti sami, uz posao i druge životne zahtjeve.
Zbog toga je važno odustati od ideje da roditelj mora biti savršen i uvijek dostupan. Djeci je potrebna stabilna osoba na koju se mogu osloniti, ali i roditelj koji prepoznaje vlastite granice i brine o sebi.
„Psiholog može biti netko drugi, moj posao može raditi netko drugi, nastavnik u školi može biti netko drugi, ali roditelj tom djetetu možete biti samo vi”, istaknula je Buljan Flander.
Naglasila je i da samo zadovoljan roditelj može biti dobar roditelj. To ne znači da roditelj mora uvijek biti dobro raspoložen ili bez problema, nego da dugotrajna iscrpljenost i stalni osjećaj krivnje nisu dobri temelji obiteljskog života.
Četiri stupa roditeljstva: briga, granice, uvažavanje i osnaživanje
Kao temelj kvalitetnog odgoja izdvojena su četiri stupa roditeljstva koja preporučuje Vijeće Europe: briga, granice, uvažavanje i osnaživanje.
Briga podrazumijeva emocionalnu dostupnost i osjećaj sigurnosti koji dijete razvija u odnosu s roditeljem. Način na koji mu se obraćamo, ton glasa i reakcije na njegove osjećaje utječu na to kako će doživljavati sebe i odnose s drugim ljudima.
„Dijete se ne zrcali u zrcalu, nego u vašem licu – načinu na koji ga gledate, tonu i boji glasa kojim mu se obraćate”, objasnila je Buljan Flander.
Dijete kroz takve svakodnevne interakcije postupno razvija osjećaj vlastite vrijednosti i povjerenja u okolinu. Pritom roditelj ne mora biti dostupan 24 sata dnevno. Važnije je da dijete u pravilu osjeća kako ga roditelj vidi, čuje i da mu se može obratiti kada mu je potrebna pomoć.
Drugi stup su granice, koje djeci pružaju strukturu i predvidljivost. Odgoj bez fizičkog kažnjavanja ne znači odgoj bez pravila, a roditeljska ljubav ne podrazumijeva da dijete smije raditi sve što želi.
„Granice djecu umiruju. Djeca se unutar granica osjećaju voljeno, zaštićeno i zbrinuto. Dijete kojemu je sve dopušteno jednako je zanemareno kao i ono kojemu nije dopušteno ništa. Granice da, batine sigurno ne”, poručila je predavačica.
Treći stup, uvažavanje, znači da dijete ima pravo izraziti svoje mišljenje i osjećaje. To, međutim, ne znači da ono mora donositi sve odluke. Roditelj zadržava odgovornost za odluke koje se tiču djetetove sigurnosti i dobrobiti, ali pritom treba saslušati dijete i ozbiljno shvatiti ono što proživljava.
Četvrti stup, osnaživanje, odnosi se na razvoj samostalnosti. Djeci treba dopustiti da, u skladu sa svojom dobi, preuzimaju obveze, pokušavaju riješiti probleme i suoče se s posljedicama svojih postupaka. Roditeljski strah od pogreške ne bi smio postati prepreka djetetovu odrastanju.
Što učiniti kada dijete ima tantrum?
Jedan od zahtjevnijih trenutaka za roditelje jest situacija u kojoj dijete izgubi kontrolu nad emocijama, počne vikati, plakati ili se ponaša prkosno. U takvim trenucima roditelji često pokušavaju odmah objasniti što je pogrešno, prijete kaznom ili zahtijevaju da se dijete smiri.
No, prema savjetu Buljan Flander, tijekom snažnog emocionalnog ispada nije trenutak za lekcije i duga objašnjenja. Dijete tada možda nije sposobno mirno obraditi ono što mu odrasli govore.
„U tom momentu, dok traje tantrum, nemojte ga odgajati. Budite tu. Prvo reguliram sebe, reguliram dijete, onda postavljam granicu i tek kad tantrum prođe kažem: sljedeći put ćemo tako i tako”, savjetovala je.
Takav pristup podrazumijeva da odrasla osoba najprije smiri vlastitu reakciju, pomogne djetetu da ponovno uspostavi osjećaj sigurnosti, a zatim jasno odredi granice prihvatljivog ponašanja. Razgovor o tome što se dogodilo i kako sljedeći put postupiti dolazi kada se dijete smiri.
Jednako je važno paziti na riječi koje djeca slušaju kod kuće. Uvrede poput „glup si” ili poruke da je dijete odgovorno za svađe roditelja mogu ozbiljno narušiti njegov osjećaj vlastite vrijednosti. Nasuprot tome, rečenice poput „Vjerujem ti”, „Ponosna sam na tebe” i „Zanima me kako se osjećaš” otvaraju prostor za razgovor i povjerenje.
Fotografije djece na društvenim mrežama: gdje je granica privatnosti?
Digitalno okruženje donosi dodatne izazove, i to već od najranije dobi. Buljan Flander upozorila je na problem takozvanog sharentinga, odnosno objavljivanja fotografija, imena i drugih osobnih podataka djece na društvenim mrežama.
Roditelji često dijele fotografije djece iz dobre namjere, želeći zabilježiti važne trenutke ili ih podijeliti s obitelji i prijateljima. Međutim, jednom objavljeni sadržaji mogu se dalje kopirati, spremati i širiti izvan kruga ljudi kojima su bili namijenjeni.
Zato je važno razmisliti o tome kakve informacije o djetetu objavljujemo i hoće li takva objava jednog dana utjecati na njegovu privatnost i sigurnost. Dijete nije samo dio roditeljskog digitalnog života, nego osoba čija prava treba štititi i prije nego što može samostalno odlučivati o svojoj internetskoj prisutnosti.
Posebnu pozornost treba posvetiti adolescentima, koji se zbog razvojnih osobitosti mogu lakše upustiti u rizične situacije i precijeniti vlastitu sigurnost. Elektroničko nasilje, dijeljenje intimnih fotografija i seksualna iznuda digitalnim sadržajima mogu imati ozbiljne posljedice.
Roditelji pritom ne moraju biti stručnjaci za svaku aplikaciju ili novu tehnologiju. Važnije je da s djecom razgovaraju o rizicima i da ona znaju kako mogu zatražiti pomoć bez straha od automatske kazne, vikanja ili osude.
„Nema veze što se ne razumijete u tehnologiju – razumijete se u život”, poručila je Buljan Flander, naglašavajući da dijete u slučaju problema mora znati kako će ga roditelj saslušati i zaštititi.
Roditelj treba voditi, ali ne živjeti djetetov život umjesto njega
Suvremeno roditeljstvo obilježeno je brojnim pritiscima, od usklađivanja posla i obiteljskih obveza do digitalnih sadržaja i stalne usporedbe s drugima. U takvim okolnostima lako je upasti u zamku pretjerane kontrole ili vjerovati da se svaki problem može riješiti ako roditelj uloži još više vremena i truda.
No, cilj odgoja nije zaštititi dijete od svakog neuspjeha, razočaranja ili pogreške. Cilj je pomoći mu da razvije osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i sposobnost da se postupno nosi sa životnim izazovima.
Djeci trebaju odrasli koji su emocionalno dostupni, koji znaju postaviti jasne granice i koji ih poštuju kao osobe, ali istodobno preuzimaju odgovornost za njihovu dobrobit. Jednako je važno da roditelji sebi dopuste nesavršenost i potraže pomoć kada im je potrebna.
Jer dobro roditeljstvo ne znači riješiti svaki problem umjesto djeteta. Znači biti uz njega dok uči kako će ih jednog dana rješavati samo.
|
