Bolovi u trbuhu, povlačenje iz društva, razdražljivost, problemi sa spavanjem ili nagli pad školskog uspjeha mogu biti više od prolazne faze. Stručnjaci upozoravaju da se mentalne teškoće kod djece i mladih često ne prepoznaju na vrijeme
Mentalne teškoće kod djece i adolescenata ne moraju uvijek izgledati onako kako ih odrasli očekuju. Dijete koje se bori s anksioznošću možda neće reći da je prestrašeno, nego će se žaliti na bolove u trbuhu ili glavi. Depresivni adolescent ne mora izgledati tužno – može biti razdražljiv, ljutit, povučen ili iznenada izgubiti interes za stvari koje su mu prije bile važne.
Upravo je prepoznavanje takvih znakova bilo u središtu stručne radionice „Teškoće mentalnog zdravlja u procesu odrastanja“, održane u sklopu ciklusa „Izazovi odrastanja i sazrijevanja u suvremenom društvu“ Dubrovačkih knjižnica.
Radionicu je vodio Marko Grgurević, socijalni radnik i gestalt-psihoterapeut s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom, adolescentima i obiteljima.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko polovice mentalnih poremećaja počinje prije 14. godine života, a među najčešćim teškoćama u dječjoj i adolescentskoj dobi navode se anksiozni poremećaji, ADHD, depresija, poremećaji ponašanja i prilagodbe te poremećaji hranjenja.
Nije svaka promjena raspoloženja samo „pubertet“
Odrastanje samo po sebi donosi velike emocionalne, društvene i neurobiološke promjene. Problem nastaje kada teškoće postanu toliko izražene da počnu utjecati na svakodnevno funkcioniranje djeteta – školu, obitelj, spavanje, prehranu ili odnose s vršnjacima.
Grgurević je upozorio da se velik dio psihičkih teškoća kod djece i mladih ne prepozna na vrijeme.
„Proces sazrijevanja sam po sebi donosi velike neurobiološke, emocionalne i socijalne promjene, a kada je taj proces otežan, rizik od razvoja mentalnih poremećaja značajno raste. Nažalost, većina tih poremećaja ostane neprepoznata i neliječena“, istaknuo je.
Zato je važno gledati promjenu u ponašanju djeteta, a ne samo pojedinačni simptom.
Dijete često kaže da ga boli trbuh, a problem može biti anksioznost
Anksiozni poremećaji među najčešćim su mentalnim teškoćama u adolescenciji, a prema iznesenim podacima posebno su izraženi kod djevojčica.
Kod djece se anksioznost može skrivati iza fizičkih simptoma. Bolovi u trbuhu i glavi, ubrzano lupanje srca, mučnina i vrtoglavica mogu se pojavljivati uz stalnu zabrinutost, razdražljivost i izbjegavanje situacija koje djetetu stvaraju nelagodu.
Jedan od znakova može biti i izbjegavanje škole ili druženja s vršnjacima.
To ne znači da svaki bol u trbuhu ili povremeno izbjegavanje škole upućuje na anksiozni poremećaj, ali ponavljajuće tegobe koje počnu ometati svakodnevni život zaslužuju pažnju i razgovor sa stručnjakom.
Depresija kod djece ne mora izgledati kao tuga
Posebno je teško prepoznati depresivne teškoće kod djece i adolescenata jer se one ne moraju očitovati klasičnom tugom.
Roditelji mogu primijetiti:
-
izraženu razdražljivost ili ljutnju
-
gubitak interesa za aktivnosti koje je dijete ranije voljelo
-
povlačenje od prijatelja i obitelji
-
nagli pad školskog uspjeha
-
promjene u spavanju
-
promjene apetita
-
opću promjenu ponašanja koja traje i pogoršava se.
Kod starije djece i adolescenata mogu se pojaviti i izjave o smrti ili samoozljeđivanju.
Takve izjave ne treba ignorirati niti pripisivati traženju pažnje.
„Kod starije djece i adolescenata mogu se javiti i izjave o želji za smrću ili samoozljeđivanju. Svaku takvu izjavu treba shvatiti ozbiljno i odmah potražiti stručnu pomoć“, naglasio je Grgurević.
Ako dijete govori da želi umrijeti, da bi bilo bolje da ga nema ili spominje samoozljeđivanje, odrasla osoba treba reagirati ozbiljno, ostati uz dijete i potražiti stručnu pomoć.
Što roditelj treba reći djetetu?
Upravo je komunikacija s djetetom bila jedan od praktičnih dijelova radionice.
Umjesto umanjivanja problema rečenicama poput „Bit će bolje“, „Nije to tako strašno“ ili „Svi prolaze kroz to“, roditelj bi trebao pokušati otvoriti prostor za razgovor.
Dijete treba osjetiti da ga se sluša, da se njegove osjećaje ne ismijava i da odrasla osoba želi pomoći.
Ako postoji sumnja na suicidalne misli, razgovor ne treba izbjegavati. Može se postaviti izravno pitanje razmišlja li dijete o tome da si oduzme život.
Važno je pritom izbjegavati osuđivanje, kritiziranje, šalu na račun djetetovih problema ili zaključak da dijete „samo traži pažnju“.
ADHD i autizam također traže razumijevanje, a ne etikete
Na radionici je bilo riječi i o poremećajima iz spektra autizma te ADHD-u i ADD-u.
Kod djece s ADHD-om teškoće mogu biti posebno vidljive u području samoregulacije, organizacije i kontrole impulsa, što se može odraziti na školski uspjeh i socijalne odnose.
Kod poremećaja iz spektra autizma mogu biti prisutne teškoće u komunikaciji, društvenoj interakciji i ponašanju, a rana stručna procjena i intervencija mogu biti važne za razvoj djeteta.
Ključno je da se ponašanje djeteta ne promatra samo kroz pitanje je li „dobro“ ili „loše“, nego da se pokuša razumjeti što stoji iza određenog ponašanja i treba li djetetu stručna podrška.
Koliko na djecu utječu obitelj, vršnjaci i ekrani?
Mentalno zdravlje djece oblikuje više različitih čimbenika. Na radionici su među mogućim rizičnim čimbenicima izdvojeni nepovoljni obiteljski odnosi i određeni obrasci odgoja, izloženost nasilju i traumama, roditeljska odsutnost, nedostatak socijalne integracije i vršnjački pritisak.
Govorilo se i o prekomjernom vremenu pred ekranima.
„Ekranizam ostavlja jasne tjelesne i kognitivne posljedice – usporen jezično-govorni razvoj, poremećaj pažnje, nisku toleranciju na frustraciju, iritabilnost, agresivnost, tjeskobu, depresivna raspoloženja, poremećaje spavanja, senzomotoričke teškoće i fizičke bolove“, kazao je Grgurević.
Pritom je važno da se mentalne teškoće kod djece ne pripisuju automatski jednom uzroku. Na njih obično utječe kombinacija razvojnih, obiteljskih, socijalnih i drugih čimbenika.
Kada potražiti pomoć?
Jedan od ključnih zaključaka radionice jest da ne treba čekati da problem postane ozbiljan kako bi se potražila stručna pomoć.
Ovisno o potrebama djeteta, u pomoć se mogu uključiti dječji i adolescentni psihijatri, klinički psiholozi, psihoterapeuti, školski psiholozi, socijalni pedagozi, rehabilitatori i logopedi.
Liječenje može uključivati psihoterapiju, savjetovanje i psihosocijalnu podršku, a kada je potrebno i medikamentoznu terapiju koju propisuje liječnik specijaliziran za dječju i adolescentnu psihijatriju.
Gdje Dubrovčani mogu potražiti pomoć?
Obiteljski centar – Područna služba Dubrovačko-neretvanska
Ulica Svetoga Križa 3, Dubrovnik
020 447 558 | 099 162 8796
oc-dubrovnik@obiteljski.hr
Poliklinika za zaštitu mentalnog zdravlja djece – Opća bolnica Dubrovnik
Dječja i adolescentna psihijatrija – dr. med. Bernarda Hajdić, subspecijalistica dječje i adolescentne psihijatrije
Naručivanje: 020 431 791
Kontakt Poliklinike: 020 431 582
Narudžbe se zaprimaju radnim danom od 7 do 15 sati, a rad s pacijentima odvija se radnim danom od 8 do 20 sati.
Treća radionica Dubrovačkih knjižnica održana je u utorak 22. rujna u Ogranku Lapad, a nastavak je ciklusa posvećenog izazovima odrastanja u suvremenom društvu.
Nakon teme procesa odrastanja i sazrijevanja te utjecaja ekrana i digitalnih tehnologija, ovaj je susret otvorio pitanje koje je za mnoge roditelje posebno teško – kako prepoznati da promjena u ponašanju djeteta nije samo „faza“, nego znak da mu je potrebna pomoć.
|
